|
Negdje 1935. godine kad sam ja, Mesud Sarić,
bio đak četvrtog
razreda osnovne škole u Nemanjinoj ulici
u Čekaluši
mahali, u našoj staroj kući
u Kevrinoj ulici na broju 19, u mahali Armaganuša
kraj Bjelava, dešavalo se nešto
interesantno.
Naime, govorila su se tri narječja.
Kao rođeni Sarajlija, otac Mehmed
(zvali su ga često Doktor) govor je
isključivo ijekavski.
Mati Esme-hanuma koja je odrasla u
Zenici, isključivo
je zborila ikavski. Tetke
Almasa i Ašida te amidža
Adem, koje su Srbijanci protjerali iz Užica, isključivo
su govorili ekavski.
Kad bi sjedili u halvatu, otac bi rekao:
— Danas je lijep
dan.
Mati bi rekla:
— Lipo mliko od
mlikara Hašima.
Tetke i amidža bi dodali:
— Daj nam lepa hjeba i lepa
mleka.
—Danas je lep dan za
pranje hajina.
—Gle lepih insana na
sokaku.
Jednom prilikom očin
prijatelj i komšija Rihard Kuzmić,
poliglot koji je znao 21 jezik, reče mom ocu:
— Moj Doktore, pravo je čudo da se u jednom domu u
Sarajevu saobraća na tri
narječja. Valjalo bi ovo
zabilježiti i u javnost iznijeti. |
Opaske
[Mapa ulicâ]
Krajem Prvog svjetskog rata po uspostavi Kraljevine Jugoslavije,
prosrbijanske vlasti su u Sarajevu promijenile ime drevne Čekaluše u
Nemanjinu ulicu po srednjevjekovnom vlastodršcu Srbije.
Nakon stjecanja bosanske nezavisnosti, ulici je vraćeno ime Čekaluša. |
